Gelsinger je koristio svaku priliku da Intelovu razgranatu mrežu fabovova diljem svijeta svima prezentira kao jedinu alternativu TSMC-u i jedino rješenje za disbalans u kojem se svijet zatekao. No, stvarnost ga je svako malo ošamarila sa novim problemom koji bi isplivao. Prvo problemi u razvoju Sapphire Rapids čipova za server za koje se release date odgađao po nekoliko puta, pa kritike što nije zahvaćen AI bum jer Intel nema čip za LLM-ove kao što ih ima Nvidia, pa suočavanje sa realnošću da direktni konkurent AMD ima naprednije čipove jer mu ih proizvodi TSMC, što u konačnici tjera i Intel da svoje dizajne šalje na proizvodnju u TSMC da bi ostao kompetitivan, što dovodi do toga da sada em’ plaćaš druge da ti proizvode čip, em’ tvoji fabovi su zbog toga prazni, što sve zajedno kulminira da ti marža i zarada tonu prema dolje sve dublje i dublje. 

Unatoč tome Gelsinger je i dalje uvjeravao sve oko sebe u viziju Intela kao jedinu alternativu za cijeli svijet – najavljivao je izgradnje novih fabova u Ohiou, Arizoni, u Njemačkoj, u Poljskoj, u Italiji, i to sve predstavljajući kao master plan kojim će se obuhvatiti ta nezasitna globalna potražnja za čipovima, jer će Intel biti taj koji će proizvoditi čipove na svim kontinentima i za sve globalne kompanije svijeta i to sve na Intelovom procesu 18A koji za Intel simbolizira prekretnicu i ponovni povratak kao predvodnika u tehnologiji.

No tržište nije vjerovalo u tu priču jer realnost je bila da prihodi i marže padaju, a ovaj priča o izgradnji fabova po cijelom svijetu, pa se postavljalo logično pitanje – a tko će to platiti? Od druge polovice 2024. dionica Intela je trunula oko cijene od 20$ što je davalo tržišnu vrijednost cijele kompanije oko 90 milijardi dolara. Tih 90 milijardi predstavljalo cijenu za cijelu kompaniju. Ako želiš kupiti cijeli Intel, plati 90 milijardi dolara.

Naš Lik je bio u debelom minusu sa svojim Intelom i razumio je pesimizam koji je vladao i koji je bio opravdan. Ali jednostavno cijena od 90 milijardi za Intel nije imala nikakve logike kada je u to vrijeme samo likvidacijska vrijednost Intela bila oko 100 milijardi dolara – a to je onaj najgori mogući scenarij da Intel proglasi bankrot, rasproda svu imovinu koju ima i podmiri sve svoje dugove, i još mu ostane tih 100 milijardi da raspodjeli dioničarima bez da više ne zaradi niti jedan cent.

Hipotetski, onaj tko je imao 90 milijardi dolara, mogao je tada kupiti cijeli Intel, sve rasprodati, s time otplatiti sve dugove, i zaradio bi minimalno 10 milijardi dolara, a vrlo vjerojatno i više. Ni oro’ ni kopo’.

Ali naš Lik više nije bio siguran tko je ovdje lud, on ili svi drugi. Jer jako je teško biti u nešto siguran kada svi top analitičari, svi mediji, sve naslovnice, cijeli Reddit vrišti suprotno od onog što ti vidiš. Zar si ti pametniji od svih drugih?

U to vrijeme je po nekoliko puta dnevno pretraživao sve moguće izvore po bespućima interneta u nadi da pronađe neku pozitivnu informaciju, informaciju koja bi mu pružila neku nadu da izdrži ovaj katastrofalni period dok Intel ne izbaci taj 18A nakon čega će sve biti bolje. Ali tada su za Intel bile rezervirane samo negativne informacije – “Intel is Dead”, “Intel is Gone”, “No Comeback for Intel”, “Intel 18A yields are Bad”, “Still No Foundry Customers for Intel”. Bio je okružen samo negativom i neprestano si je razbijao glavu što da radi sa tim jebenim Intelom, da li da sve rasproda i riješi se muka ili da čeka i vjeruje u proces. Ako čeka, što ako onda sjebu taj 18A ko i sve dosad? Ako proda, a 18A na kraju ipak ispadne top i Intel ugovori klijente za foundry, u tom slučaju bi se ubio.

Bio na rubu pucanja i morao je pronaći neki oblik potpore. Trebao mu je njegov glas razuma, njegova gđa.O’Pomalo.

Valuacijski model gđe.O’Pomalo

Sam: “Daj molim te, treba mi opet malo tvoje mudrosti.”

Gđa.O’Pomalo: “O može. Supač, hihi.”

Sam: “Vidi, probaj si zamisliti da želiš kupiti neku kompaniju, bilo koju. I sad ajmo reći da si istražila tu kompaniju i zaključila da joj imovina vrijedi 200 novaca, da ima kredit koji mora otplatiti od 100 novaca, i da godišnje zaradi 5 novaca. I sad imaš opciju da kad kupiš tu kompaniju, prodaš svu imovinu za tih 200 novaca, s time otplatiš taj kredit od 100 novaca i tebi ostane 100. Ili ju ostaviš da i dalje radi i godišnje ti zarađuje 5 novaca. Koliko bi dala novaca da kupiš tu kompaniju?”

Gđa.O’Pomalo: “Hmmm…5.”

Sam:“…..”

Sam:“…..”

Sam: “Pa dobro kak 5?! Pa čovjek taj koji prodaje može sve rasprodat i ostane mu 100, zaš bi tebi onda prodo za 5? “

Gđa.O’Pomalo: “ Aha joooj, da to sam zaboravila. Nemoj se ljutit odmah. Ček, znači ak kupim mogu sve rasprodat i ostane mi 100?  “

Sam: “Da. “

Gđa.O’Pomalo: “A jel mogu radit par godina da zaradim tih 5, pa onda sve prodam za 100?“

Sam: “Možeš. “

Gđa.O’Pomalo: “Pa… platila bi 110. Onda bi radila tri godine, to mi je 15, i ak’ mi dosadi sve prodam za 100 i zaradim 5. Ha šta misliš? “

Sam: “Mislim da ti je dobar plan. “

Gđa.O’Pomalo: “Hihi hvala. Jesam ti pomogla?“

Sam: “Jesi, puno. A sad vidi kakva je situacija sa Intelom. Sve ostaje isto, samo Intel možeš kupiti za 90 novaca. “

Gđa.O’Pomalo: “Ček, i isto mogu sve rasprodat i dobit 100? A platila sam 90? I odmah zaradim 10?“

Sam: “Da“

Gđa.O’Pomalo: “Pa kak? “

Sam: “A eto. “

Gđa.O’Pomalo: “…. “

Sam: “…. “

Gđa.O’Pomalo: “Pa daj onda kupi još. “

Sam: “Ok.”

Udaranje mrtvaca na podu

Tada je još jednom, i to najviše do sada, uložio u Intel dok je cijena dionice bila oko 19$. To je bilo tamo u jesen 2024. Sveukupno dosadašnje ulaganje u Intel mu se u tom trenu popelo na 10.000 eura sa prosječnom kupovnom cijenom od 27$ po dionici što je ekvivalent vrijednosti 129 milijardi dolara za cijelu kompaniju. 

Povremeno je gledao na tu svoju poziciju u Intelu i mislio si kako mu 10.000 eura vrijedi auto koji vozi, a on se s tim novcima zajebava sa dionicama i još pritom gubi. Ali on i dalje vjeruje u svoj plan, a i tih 10.000 eura, ako nedaj Bože sve izgubi, ne predstavlja novac zbog kojeg ne bi imao za hranu do kraja mjeseca. Uvijek sa strane ima onu zalihu koju ne dira ni pod razno i koja služi za izvanredne situacije koje nikad neznaš da ti se mogu dogoditi. Novac koji ulaže služi da s njim ostvari svoj cilj, a s druge strane, ako ne uspije ili ako sve izgubi, neće si ugroziti trenutnu životnu situaciju zbog toga. Neće biti lijepo, upravo suprotno, bilo bi to katastrofa, ali će i dalje imati za hranu, režije i ostale životne osnovne potrebe. Zaliha koja je za to namijenjena se ne smije ugroziti, ni u kojem slučaju.

Narednih par mjeseci je bilo nekako tiho, nije se puno toga dogodilo. Na kraju je ispalo da je to bilo zatišje pred buru. Jer pred kraj same godine stigao je šok.

Dobio je e-mail notifikaciju i vidio je samo naslov maila: “Intel Announces Retirement of CEO Pat Gelsinger”

“Šta! Pa jel to moguće? Zašto? Šta se dogodilo?”, prvo je što je u sebi pomislio naš Lik. Ali odgovora na njegova pitanja nije bilo. Službena objava za medije je sadržavala samo šture informacije da Gelsinger odlazi, tko su privremeni vršitelji dužnosti i da započinju sa traženjem novog CEO-a. 

Naš Lik je tapkao u mraku bez ikakvih konkretnih informacija, “Da li to znači da 18A propada? Što je sa foundryem? Što je s novim klijentima? Da li cijela strategija pada u vodu?”. Milijun pitanja mu se vrtilo po glavi na koje nije imao odgovor. Tada je naučio još jednu vrijednu lekciju iz svijeta ulaganja: “Mali dioničar uvijek zadnji sazna informaciju, koliko god se on trudio ostati informiran i detaljan u svom istraživanju”.

Kad su mu se slegli dojmovi, u miru je o svemu razmislio još jednom te je teška srca priznao sam sebi da je Intel postao kocka, a ne ulaganje. U Intel je uložio prvenstveno radi strategije “five nodes in four years” i otvaranja foundry-a, jer to je jedino što može spasiti Intel da ne postane zaostali dinosaur u industriji, a sada se nalazio u trenutku da uopće nema nikakve informacije o bilo kakvom statusu i što je ostalo od tog plana, ako uopće išta.

Odlučio se kockati. “Ko ga jebe, neću reagirat dok ne dobijem konretne informacije što je sa 18A. Ako objave da opet odgađaju release date, tada ću prodati sve.”

Dok su mediji, cijeli Reddit i svi top analitičari uživali u iživljavanju nad mrtvacem, naš Lik je je svaki dan išao na Intelovu web stranicu u nadi za bilo kakvim novim informacijama.

Lip-Bu Tan novi Intel CEO

Nakon par mjeseci traženja CEO-a, dolazak Lip-Bua na čelo Intela općenito je bio prihvaćen sa oduševljenjem. Čovjek za kojeg se smatra da je legenda u industriji, neprikosnoveni vizionar i idol, čovjek za kojeg ne postoji osoba koja je bitna u industriji a da nije sa njim surađivala. Prethodni angažman mu je bio kao CEO tvrtke Cadence Design Systems, tvrtke koja razvija softver i alate koji su nužni za dizajn arhitekture čipova. Pod njegovim je vodstvom vrijednosti dionice te tvrtke porasla preko 3.200%, a uz to joj je zacementirao status kao neizbježnog partnera u ekosustavu dizajna i proizvodnje čipova.

Ali što je za Intel bilo još bitnije je to što Lip-Bu poznaje u dubinu duše kako funkcionira foundry biznis, jer upravo je kroz Cadence surađivao sa svim bitnim akterima koji rade na proizvodnji čipa, od onih koji tek razvijaju dizajn arhitekture čipa pa sve do TSMC-a koji u konačnici proizvodi taj čip. Lip-Bu je taj most koji shvaća što treba vanjski dizajner, ono što je očito dosad Intelu nedostajalo. A ako si u foundry biznisu, to je od kritične važnosti.

Na svom prvom javnom predstavljanju Tan je odmah iznio filozofiju i smjer u kojem će voditi Intel. Intel će se početi prilagođavati prema potrebama klijenata, a ne obratno kao što je dosada bilo, krenut će sa ukidanjem nabujale birokracije untar firme i neodrživog broja managera koji su sami sebi postali svrha, uz 18A kreće se sa razvojem novog procesa 14A koji će otpočetka biti postavljen kao proces za vanjske klijente u čiji će razvoj biti uključeni svi akteri ekosustava.

U par mjeseci je broj zaposlenika skresao sa 108.000 na 88.000 sa planom da se dođe do brojke 75.000. Naglavačke je preokrenuo organizaciju kompanije s ciljem da Intel postane efikasniji, agilniji i brži u donošenju bitnih odluka. Stavio je na hold sve investicije u fabove koje je Gelsinger pokrenuo dok se ne osiguraju kupci koji će tu izgradnju i financirati. Intel će ponovno na tržište izbacivati samo najbolje proizvode. Intel će početi slušati i osvajati svoje klijente, a ne očekivati da će sami doći. Intel će ponovo biti što je nekad bio, industrijski div. Takav je bio plan.

Dok se jednog jutra Trump nije zaželio centra pozornosti pa je u jednom od svojih postova zatražio od novog čelnika Intela da odmah podnese ostavku zbog njegovih “problematičnih” veza sa Kinom.

Jel to moguće? Zar predsjednik SAD-a sad odlučuje tko će biti CEO koje kompanije? Zar je do tuda došlo?

Ponovno je počeo šušur i cirkus oko Intela i svako je imao mišljenje je li Trump u pravu ili nije. Međutim ono što je bilo zanimljivo je to što, od kad je Kralj Trump zasjeo na svoje prijestolje, svi CEO-i bitnih kompanija došli su u u Bijelu kuću “pokloniti se pred prijestolje”  uz grandiozne najave o milijardama koje će uložiti u Ameriku, jednom, nekad. Apple će uložiti 500 milijardi dolara, Nvidia će isto uložit 500 milijardi dolara, Open AI, AMD, Broadcom, svi su oni došli u Bijelu kuću, slikali se sa Trumpom i najavljivali milijarde i milijarde koje će uložiti u Ameriku, uz hvalospjeve Trumpu da je on taj koji je omogućio da Amerika opet bude velika. Jedino s kim još nije imao sliku je Intel. Je li taj post predstavljao poruku novom šefu Intela?

Za par dana, novi šef Intela pristupio je pred prijestolje u Bijeloj kući, a Trump je nakon sastanka izjavio da je zadovoljan i da ga je Lip-Bu impresionirao.

Što god da se dogodilo na tom sastanku, očito je da Lip-Bu zna što radi. Nakon par dana od tog sastanka, Trump je objavio da SAD ulaže 10 milijardi u Intel, nedugo zatim SoftBank ulaže 2 milijarde dolara u Intel, a kao šlag na torti, Jensen i Nvidia ulažu u Intel još 5 milijardi dolara.

Dionice Intela su u kratkom periodu poletjele u nebo, gotovo 100%. Intel je od mrtvaca i zastarjele kompanije koja je bila nebitna, u mjesec dana postao najbitnija Američka kompanija, kritična za nacionalnu sigurnost SAD-a ali i za uspostavu geopolitičkog balansa u proizvodnji čipova. Mediji i Reddit sada vrište kako su dionice Intela duboko podcijenjene i u kratkom roku je Intel postao hype. Odjednom svi sada gledaju na Intel kroz ružičaste naočale.

Tri godine je naš Lik gledao svoju poziciju Intela kako se crveni, a sada u manje od dva mjeseca je sa -25% došao na +40%. Naravno da mu je pao ogroman kamen sa srca, jer koliko god ti bio uvjeren u strategiju, jako je teško ostati pribran i posustati trenutnim izljevima emocija ako svi oko tebe govore suprotno. No da se razumijemo, ovaj impulzivni rast dionice niti znači da je naš Lik u pravu niti da je u krivu. To je sad samo zakašnjela reakcija tržišta na tekuće aktualne vijesti koje su se dogodile. I kao što je cijena porasla u kratkom roku 100%, isto tako može opet pasti 50%.

Naš Lik više neće reagirati na kratkoročne izljeve tržišta bilo da su oni negativni ili pozitivni. On gleda na svoja ulaganja dugoročno.
Trenutno “posjeduje” Intel po cijeni od 129 milijardi dolara, a vjeruje da Intel pripada društvu trilion dolar company. Nekoliko je razloga zašto to vjeruje.

Prvo, SAD treba snažan i jak Intel, njima je to od kritične važnosti. Mnogi govore da to nije točno jer TSMC isto ima fab u SAD-u, ali ono što se zaboravlja je iako TSMC proizvodi čip u SAD-u, intelektualna prava za tehnologiju su na Taiwanu, a to znači da Taiwan i TSMC imaju kontrolu na kojoj razini tehnologije će proizvoditi čipove u SAD-u. SAD mora imati kontrolu nad najrazvijenijim tehnološkim procesima i iz tog razloga pobjednik mora biti Intel, američka kompanija koja proizvodi čipove na američkom intelektualnom vlasništvu.

Drugo, 18A se ne odgađa i sve je izglednije da je Intel uspio u onome što su rijetki vjerovali, a to je da je u četiri godine, ako ne dostigao, onda se barem jako približio TSMC-u u tehnološkom smislu proizvodnje čipova. A to je samo po sebi impresivno obzirom da je zaostajao 3-4 godine za TSMC-jem u tehnološkom smislu. Intel konačno vraća proizvodnju svojih čipova doma u svoje fabove, napunit će kapacitete i time podići svoje marže.

Treće, nije nemoguće da investiranja u Intel od strane SoftBanka i Nvidie predstavljaju svojevrsno “bukiranje” kapaciteta u Intelovim fabovima, a nije za isključiti ni da će ovakvih vrsta investicija biti još i od strane drugih. Kompanije ne ulažu u druge kompanije da bi zaradile na kratkoročnom porastu dionica, već ulažu iz strateških razloga, a Intel je trenutno vrlo bitan strateški pijun.

I četvrto, kao što kaže velikan Buffet: “Never bet against the America”.